|
|
| < | srpanj, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
ICQ:
303-027-610
Blinded I am
And so are you
By shedding tears
Confusion that separates us two
We hold dear
Just look into my eyes
Kiss our fears goodbye
I'm reaching for your shadow
Drowning in the kiss of dawn
Touching the pain that you left me with
At the kiss of dawn
I'm tired of the games
I'm playing with you
When you're not here
Death frees from the fear of dying
It's true, have no fear
Let me look into your eyes
And see death pass us by
I'm reaching for your shadow
Drowning in the kiss of dawn
Touching the pain you left me with
At the kiss of dawn
I'm reaching for your shadow
Drowning in the kiss of dawn
Touching the pain you left me with
At the kiss of dawn
I'm reaching for your shadow
Drowning in the kiss of dawn
Pada kišica...i puše vjetar...i prohladno je..ne bih rekla da je to zima u svom najboljem izdanju,ali je zasigurno ono izdanje zime koje ja najviše volim...sjedila sam na zidu pred velikom žutom zgradom na vrhu kvazibrdašca...još nije padalo,ali činilo se kao da hoće...nebo je bilo presvučeno nekom sivkastom bojom, drveće je izgledalo zbilja tužno, odrezanih vrhova i prazno,bez guste krošnje kojom se u proljeće...i bilo je prohladno,ali sasvim ugodno u toplini kaputića...premda je vrijeme bilo sumorno,i premda bih ja, kao meteoropat, trebala biti krajnje neraspoložena,(još ako tome pridodamo najdražeg mi egocentrika koji me upravo nekoliko trenutaka ranije uveselio predivnom ocjenom),a ni mrcvarenje po studentskoj sllužbi i ispunjavanje prijavnice za stipendiju koju ionako neću dobiti,a oduzela mi je bar tri sata života (hehehe,da kpv ovo pročita),ali eto, ipak sam bila sretna...sjedila sam na tom zidiću,osjećala kako mi voda propušta kroz kaputić i kako mi se guza smrzava,Suzych je sjedila do mene, slušale smo muziku s mog mobitela...njegovu muziku...Don't you fuck me,you can't break me...da,mogao bi i to biti životni moto..ali meni je u ovom trenutku nekako mi više odgovara ona koja kaže ono što kaže i moj naslov...i smijemo se i plačemo i postajemo vječnost...i imali smo nekih problema u posljednje vrijeme, problema koji su tjerali i suzice na moje smeđe okice i tužne poglede njegovih plavih oka, problema koje bi neke možda natjerali da odustanu...na neki čudan način, mene su natjerali da razmislim, da se još više dam u to,da razbijem svoje ograde i da budem sretna...jer jučer...jučer je bilo mmm...predivno...a predivno je mala riječ....i zato i jest ovo we laugh and cry...ništa nije med i mlijeko,ali ovo je najbliže tim namirnicama biljno-životinjskog porijekla što sam ja u životu iskusila...i slušam Backstreet Boyse...oni pjevaju...i možda su ljigavi...da,jesu...ali ja ih sad trenutno volim..i baš se tako osjećam...ne slušaju mi se neki metal bendovi koji režu žile,zovu sotonu,pale crkve i tako to...sluša mi se nešto od čega će me zubi bolit...you can't stop me.you can't stop me...
i sretna sam..sve mi ide...a možda je to zato što me preplavljuje ljubav..a možda baš zato što i na drugim planovima dobro funkcioniram,imam snage za ovakvu ljubav...ma nee,ono prvo ipak...jer kad ljutito zalupim vratima automobila, još žešće otvorim ulazna vrata kuće i pokidam pola žbuke pri ulasku u sobu, nisam sretna..i ne mogu ništa..bespomoćno gledati...a kad se ujutro ustanem, ma kako umorna i mrzovoljna bila,navučem na sebe jaknu i pogledam nešto vani, nešto što je samo moje,i njegovo...osjećam se bolje,sretnije...lijepo je to...ma šta lijepo..divno....i nije prošlost ono što je bitno...možda nije ni budućnost...bitno je ovdje i sada...i to sam naučila...ako previše budem kopala po prošlosti i tražila odgovore na pitanja koja zapravo odgovore ne trebaju, ako budem gledala previše unaprijed,kalkulirala što ako i kako tada...moglo bi mi se dogoditi da mi nešto lijepo ovdje i sada prođe pored mene i postane dio mojih pitanja...nikad odgovorenih...
a ne želim to...imam njega, Uroša mog mawog swatkog,koji me grije kad mi se smije...imam njih...Suzych, Ines i Anu....al najviše Suzych....i s njima mogu podijeliti puno stvari i uopće se ne bojim da ću s njima ponovno doživjeti neke ružne stvari koje u prošlosti jesam...neke od njih predugo znam,a neke su jednostavno predobre osobe i preslične meni...jer Suzy je, kad se oslobodi u nečijem društvu,najbolja cura koju znam....i s njom se smijem i plačem..i ona će bit eternity..ne eternity ko Uroš,al ono...ko frendica hoće...i s njom se najbolje napit...i tako eto
JA SRETNA....a sad bježim pisat seminar o Oltaru mira...ionako sam ovo vrijeme otkinula od pisanja istoga....
Volim vas svih...a vi već znate koji se brojite u te svih....
e,i da ispunim Marininu želju,evo 5 stvari koje si želim u ovoj, ne više tako novoj, godini :
1. zdravlje sebi i svima koje volim
2.puno puno Uroša
3.puno puno lijepih trenutaka sa svima koji mi nešto znače
4. da ja dam godinu na faksu,da Uroš svoj završi i postane najbolji producent u regiji 
i da Suzy bude najbolja košarkašica u klubu i da uđe u prvu ligu
5. da više pišem,ne samo blog nego da radim i na drugim stvarima...
a što ne znate o meni...a šta ja znam...neki puno, neki sve,a neki su mislili da znaju,a pojma nemaju...ajde,ajde,dosta sad...
Napokon ja...neću se ispričavati...možda bih trebala,ali budući da do sada nisam osjetila potrebu,a niti ulovila vremena za pisanje novog pisamca,eto,nemam neki osjećaj krivnje...i novo pisamce će napokon ugledati svjetlo dana...zapravo,neće...bljesnut će na monitorima,to svakako...ali hoće li to biti na svjetlosti dana ili na nekom umjetno stvorenom izvoru svjetlosti..je ne sais pas...vidim,odoh ja u filozofiranje preveliko...krenimo redom..ako takvo što uopće više postoji u mojoj glavi...
Prije točno 8(osam)dana u Alter Egu održana je prva polufinalna večer svima nam drage Gitarijade..svi već valjda znate gdje je Alter Ego...Točka...i meni će to uvijek biti Točka..i točka...ionako nije da se nešto pretjerano promijenilo...ok,istina,ne morate se bojati da ćete na svjetlo dana...ili na svjetlo ulične svjetiljke izići blatni do koljena kao da ste upravo gacali kroz kakvu rijeku...tako da se i slatke male čizmice moglo prošetati...
A Gitarijada..pa dobro,već svi znate tko je prošao;nenadmašni Donar Go vs. Nobel,Strip forbidden i Soul Damage...ovim nenadmašnima ćemo se nešto kasnije vratiti,sad nas tj.mene zanimaju ovi posljednji...mislim,prvi ako mene pitate...iako Gitarijadu gledam svake godine,ovaj put najviše se gledalo ovog mladog gospodina i njegovu veselu družinu; opakog Turka, mladog Unlikea, Dellpha koji misli da ga ne volimo jer smo ga najmanje slikali i,na kraju, krotkog Teslića...slika ima puno puno više...otprilike 50(pedeset) pa ako je netko u obliku mladih obožavateljica zainteresiran za ostatak,neka proba na ICQ-u...just for the record, Ukicheve slike ne djelim,to moje...
...dakle,ova vesela družina oštećene duše zasluženo je osvojila nastup u finalu Gitarijade...ali nenadmašni Donar Go vs.Nobel...nisu!!!..majko mila,ja sam antitalent za glazbu,stvarno svašta mogu slušati,ali onako nešto..doslovce uši krvare..uvijek jedno te isto,vokal koji je po godinama bliži mom starom nego svima nama ostalima,ostatak benda jako maloljetan ili neznatno punoljetan...a kako su onda ti prošli u finale,pitate se?mito i korupcija...mi vama razglas,vi nama pare...tako je to nekoć bilo..sada...mi vama razglas,vi nama pokriće za našu očitu multi-ne-talentiranost...ali ne bih sad tu išla u neke detalje...to vam je kao kad Moja štikla krene gaziti po Europi,a vrati se polomljene pete...tako će nekako i jedini bend koji svira nekakvu progresivu u ovom gradu završiti-regresijom...žao mi je samo Rupice u kondomu jer su bili poprilično dobri i stvarno su zaslužili prolaz,al eto,bit će bolje..kako izlizano,ali ništa bolje mi ne pada na pamet..
Nakon Gitarijade nastupila je dvadeseta godina života mog...svašta se u tom životu izdogađalo,i lijepo i ružno,neke lekcije su naučene,neke nisu,neke možda niti neće biti,ali sada mogu reći da sam zadovoljna svim segmentima istoga...malo faks šteka,ali samo zato što se ja malo ulijenih...ljepše mi je negdje drugdje..ali stisnut ću sad malo pa će bit dobro...i tako moj rođendan dan ranije proslavljen samo u društvu the special person i bilo mi je baš lijepo...otkrila sam kako i pašteta može biti ukusnija od tamo nekih fancy šmensi ne znam čega...pa smo onda na sam dan mog rođenja mama,tata,brat i ja lovili kokoš koja je,iako mrtva,zapakirana i spremna za pripravu,pobjegla..pouka bi bila da kupujemo samo komade mrtvih životinja jer cijele,iako mrtve,nisu pouzdane...
Bio je to,dakle,rođendan...u petak smo tata i ja pohodili Zagreb...iako on mrzi tu riječ na Z,ipak je pristao otići sa mnom...ili ja s njim..na Interliber...raj na zemlji,ako mene pitate...naravno,bilo je puno previše ljudi kojima baš i nije bilo do knjiga...bilo je poprilično neorganizirano,bar što se nekih izdavača tiče,ali opet ništa nije moglo umanjiti činjenicu da sam bila okružena mnoštvom knjiga,da sam se osjećala kao malo dijete kad ga pustite u prodavaonicu slatkiša pa pruža ručice prema svemu i ne zna što bi najprije...nisam ni ja znala..vratili smo se kući bogatiji za 12 novih knjiga i sad zbilja ne znam kada ću ih sve stići pročitati...a mame me..više nego gospoda Said,DeCertau,Benda i društvo...napokon ću moći nesmetano prolaziti kroz sve svijetove Narnie..još jednom zakoračiti u svijet faraona,pa i u onaj prije njega...moći ću sve,a neću morati otići daleko...jer ne želim ići daleko...želim biti tu i sada....
p.s.i naravno,ne smijem zaboraviti Suzinu utakmicu jučer..nisam slikala,a mislim da bi me ubila da jesam i da tu tek tako dilam te slike...samo sam htjela reći da,iako su izgubile,Suzi je bila najbolja..definitivno...i pokazala najviše volje i truda za to što radi....i od svih tih velikih cura tamo,ona jedina izgleda kao pravo žensko...i zato još za kraj Suzi jedna velika
Slušam Whitesnake...When I see you smile...i bubana sam...a onaj čiji osmijeh uvijek nacrta osmijeh i na mome licu mi je jučer kuhao čajić i pazio me....a baš sam nekako sretna...puno i previše...je li ikad previše....nije...jest...možda...tko bi to znao...meni trenutno nije....mislim,znam da je i prošlo pisamce bilo u tom "tako sam zaljubljena,sretna i ispunjena" tonu i znam da je otad prošlo gotovo mjesec dana,ali svejedno....i dalje se tako osjećam...ma ne tako...šta lažem...bolje....
Krenula je i ta druga godina faksa...i ne mogu se žaliti niti da hoću...mislim,možda mi s vremenom i bude obaveza preko glave,možda me budu pritiskali rokovi,previše literature i sve te sitnice,koje su sitnice realno gledajući,ali to je zapravo ono što ja želim...učiti...raditi jednog dana...dobro,ne znam još baš što želim raditi,imam milijun ideja u glavi i svakim danom imam ih samo više....čak su i međuljudski odnosi na godini na zavidnoj razini,ako mene pitate...puno dobrih,dragih ljudi koje volim i za koje mi je drago što provodim vrijeme s njima...malo mi je Nathan čudan,al dobro...s vremenom....dobro,neke osobe...osobu se i izbjegava,ali to i nije toliko moj problem....
Ja sam sretna...sretna sam kad se probudim i vidim najljepšu smeđu kosicu prosutu na jastuku pored moje...sretna sam kad vidim ljubav u tim plavim okama...sretna sam dok se smijem s curama,dok ja tješim njih,one mene...sretna sam kad me u ove jesenje dane grije sunce...i ne znam čini li me ljubav ispunjenom pa mi se sve ostalo čini savršenim,ne znam je li sve sjelo na svoje mjesto pa onda mogu uživati u ljubavi...ili je to možda kombinacija svega gore navedenoga....mislim da je ipak to potonje...znam samo da su mi ovo vjerojatno najljepši dani...koji se već pretvoriše u mjesece....nadam se da će prerasti i u godine...sretna sam i ne mogu vjerovati da sam ikada u životu osjećala drugačije....kao da su se sve one depresije i tuge događale nekom drugom udaljenom tisućama svjetlosnih godina....jer ovo sad je the closest to heaven that I'll ever be...sigurna sam...and it's all because of you...i ovo you stoji ovdje i za njega u jednini i za sve vas ostale zbog kojih sam sretna....
Hvala vam....
Dugo me nije bilo...možda i predugo...pitanje je primjeti li se taj izostanak u ovom virtualnom bespuću...ajde,da si ne utvaram,naravno da ne...
Puno se toga izdogađalo...Možda je najbitnije da sam dala uvjet,iako su mnogi,pa i ja sama sumnjali da će mi to uspjeti...sad još neke ispitiće položit ako bude išlo i onda sam što se učenja tiče mirna do slijedeće godine...i imat ću onda više vremena za neke druge stvari koje ne mogu biti prioriteti dok ne riješim fakultetske obaveze,a ja bih voljela da su prioriteti...
I počelo se opet polako skupljati društvo s godine....doduše,većina je otišla na desetodnevni izlet u Grčku,pa eto da ih i pozdravim ovim putem i da im zaželim da se lijepo provedu....(koga zanima,slikicu nas svih skupa i zajedno imate ovdje)...da,da,trebala sam i ja ići u Grčku i teško mi je pala ta odluka o neodlasku,ali sad kad to pogledam,drago mi je što ne idem...mislim,nije...htjela bih otputovati,vidjeti kako je tamo,deset dana biti daleko od svega...ali to bi značilo i deset dana daleko od nekog meni dragog...jako dragog...a da,da,sad svi vi okrećite očima i ja bi do nedavno na vašem mjestu,ali neki ljudi vas jednostavno smekšaju i izazovu u vama neke emocije za koje ste mislili da su odavno nestale,a eto,ipak su tu...i uglavnom,nismo se vidjeli čak punih jedan dan prošlog tjedna i već sam bila tužna....baš nisam karakter....prije tri godine sam sama sebi rekla da ne želim nikakve veze na daljinu i dosta dobro mi je išlo provođenje te odluke u djelo...ali sad mi više nekako i ne ide....i nije mi žao....jer on ima svoje snove i želje i ja želim da ih slijedi i da bude sretan....i koliko god mi to teško palo,ta jednodnevna razdvojenost i ma koliko god bila svjesna da će bit i duljih razdoblja kad se nećemo vidjeti,ne mogu napraviti ništa drugo osim podržati ga jer znam da bih i ja htjela podršku od nekoga tko mi toliko znači da je situacija obrnuta...a i nije tako strašno...vikendi do utorka su naši....i da ne zaboravim.....razlog zbog kojeg je cijeli ovaj post i napisan....da nas izložim pogledu javnosti........malo je čudna slika zbog tog odbljeska,ali meni je svejedno najdraža....
a sad gibam učiti....da kasnije imam vremena za one male slatke stvari koje čine život ljepšim....
Nije baš da je jesen već stigla,ali nije baš ni da je jako daleko.Ali sad baš slušam tu jednu pjesmu od For My Pain koja nosi naziv jednak ovom mom pisamcu...A i nekakva harmonija se polako uvlači u moj život...Ne znam zašto imam osjećaj da bi ovo moglo biti nešto najsladunjavije što napisah u posljednje vrijeme,ali nije me briga...samo ono,ako ste gadljivi,nemojte čitat...
Dakle,ljeto je gotovo....but summer moved on,kako bi rekli oni tamo iz A-HA...A ne,ne,stiže jesen,počinje faks opet...prvo ispiti pa onda i predavanja....i nekako se čak i tome veselim...jučer sam se odvažila na taj dugi put do žute zgrade u Omladinskoj ulici na broju 14...optimistično se nadajući da me ispitni rokovi čekaju na oglasnoj ploči...dream on....ali zato sretoh kolegu Agresivnog Balavca i popili mi kavu....baš mi je to nekako falilo...ta naša druženja,odlasci na bazen kad se moliš da dođete do istog živi i zdravi i kuneš se da ubuduće krećeš pola sata ranije i ideš autobusom jer je to sigurnija varijanta,ali onda opet odabireš rally varijantu i treštanje Vudu Popaja uz otvorene prozore...mmda...i baš sam se smijala na toj kavi...zaključili smo da će jedan naš "slomljeni" kolega prijeći na "drugu stranu" jer ga,eto,previše povrijediše...mmm,zla sam...a dobro,od toga nitko nije umro...i tako mi to učinilo dan ljepšim....a možda će i moj gitarist broj 1 uskoro postati Agresivni Balavac...i sama pomisao me navodi na smijeh,ali onaj dragi smijeh...a znam i da bi se njih dva jako,jako dobro slagali....pa sam u gradu naletjela na kolegicu Suzy pa i nas dvije sjele i popile jednu...e,čovjek nikad ne bi rekao kako je ta Suzy super cura...baš se možeš nasmijat s njom,a možeš i ozbiljno popričat i kuži neke stvari...i baš mi drago šta smo se eto nekako združile...
Tako da eto,ne mogu se ni na što žaliti...Ponekad mi dođe,ali ne prečesto...a i onaj veoma bitan segment života mog je ispunjen...onaj koji govori o ljubavi....znam da svi koji su sretno zaljubljeni govore kako to nije najbitnija stvar uopće,kako se i bez toga može živjeti sasvim ugodno...a ma da,istina je sve to..ali ja se nekako osjećam potpunije kad nekog volim...kad imam nekog kome mogu zaplesti prste u kosu,zagrliti ga i slušati njegovo srce kako kuca...kad imam nekoga tko je dovoljno pametan da bi mi bio zanimljiv na duge staze i da bi mogao djeliti moje ideje,nekog dovoljno snažnog da bi se mogao nositi sa mnom,a opet nekako toplog i dragog da se osjetim dovoljno sigurnom...nekoga čiji su interesi dovoljno različiti od mojih,a opet toliko slični da uvijek nešto novo možemo naučiti jedno od drugog,a da ne "utlačimo" jedno drugo stvarima o kojima ne želimo znati ništa...nekoga s kime se mogu prepirati o poimanju umjetnosti i iako se naši stavovi nikad neće slagati u potpunosti ipak,makar ja to i ne priznala,nešto sam i naučila i neke stvari gledam drugačije...i to je onaj slatkasti sladunjavi dio mene,dio koji baš i ne ide van samo tako,ali eto,potrudim se malo,a i nema smisla da ga držim samo za sebe i onda ako zbog svoje zatvorenosti srušim nešto lijepo onda ću se kao pitati što se to dogodilo...a ne,ne,neki su naučili lekciju...
auuuf....zalutala ja malo u ovaj šumarak svojih misli a pogle koliko je sati....budući da malo zapostavljam Sylvette u zadnje vrijeme,danas idemo na kavu..a ako se ovog istog trenutka ne odvojim od ove zle plastične kutije,imam dobar osjećaj da ću zakasnit....
e,i da,morala sam...
The touch of fall has reached us again
Our hearts are covered by the endless rain
Accept our fate, don't say anything
I'll hold until we fade away
The whole world turns to grey
We are fading away from this life
You and me, we will be
Part of the autumn harmony
Together sleeping the endless dream
You and me, we will be
Gone in the wind of eternity
Together sleeping the endless dream
All the colors turn to grey
Everything dies to be born again
There's no need to be afraid
I'll hold until we fade away
All this talk of getting old
It's getting me down my love
Like a cat in a bag, waiting to drown
This time I'm comin' down
And I hope you're thinking of me
As you lay down on your side
Now the drugs don't work
They just make you worse
But I know I'll see your face again
Now the drugs don't work
They just make you worse
But I know I'll see your face again
But I know I'm on a losing streak
'Cause I passed down my old street
And if you wanna show, then just let me know
And I'll sing in your ear again
Now the drugs don't work
They just make you worse
But I know I'll see your face again
'Cause baby, ooh, if heaven calls, I'm coming, too
Just like you said, you leave my life, I'm better off dead
All this talk of getting old
It's getting me down my love
Like a cat in a bag, waiting to drown
This time I'm comin' down
Now the drugs don't work
They just make you worse
But I know I'll see your face again
'Cause baby, ooh, if heaven calls, I'm coming, too
Just like you said, you leave my life, I'm better off dead
But if you wanna show, just let me know
And I'll sing in your ear again
Now the drugs don't work
They just make you worse
But I know I'll see your face again
Yeah, I know I'll see your face again
Yeah, I know I'll see your face again
Yeah, I know I'll see your face again
Yeah, I know I'll see your face again
I'm never going down, I'm never coming down
No more, no more, no more, no more, no more
I'm never coming down, I'm never going down
No more, no more, no more, no more, no more
preumorna sam da bih sad uređivala sirovi materijal preuzet s ove globalne paučine...možda ovaj post i doživi edit u neko pristojnije vrijeme...i možda to vrijeme bude pristojnije,ali neće bit ljepše...nikako...i baš sad slušam ovu pjesmu....i nekako se slažem s njenim naslovom...i nadam se da će se svi,ili bar oni koji trebaju zamisliti nad njenim naslovom...i da ne zaboravim,pozdrav čokoladici kojoj definitivno bolje stoji svjetlija glazura...
idem sad spavati.... svima...ajm hepi...
Naslov koji,eto,i neće imati previše veze sa tekstom....samo slušam Cardiganse i baš mi nekako to odgovara...da,da,ajde,ispljujte me sad,baš me briga...pjesme ugođajem baš odgovaraju ovom vremenu...bar meni...onako,malo su tužne i malo su depresivne...i uvijek postoji neka nota zaigranosti i mogućnost pojave svjetla istog trenutka...takvo je nekako i vrijeme...iako ja mrzim one nesnosne vrućine i ovo mi savršeno odgovara htjela bih bar koju zraku sunca...bar da prošetam svoju savršenu ljetnu haljinicu koja je svijet izvan ormara vidjela samo na putu do Motovuna...ok,do šume podno istoga...hmm,svijet izvan ormara...it remainds me of Narnia...dugo je nisam pogledala....nemam sad ni vremena...imam svoj svijet izvan ormara jednako divan kao onaj njihov u ormaru..khm,gluposti pišem...sad baš svira Kiss me which remainds me of him....možda bih se sad raspisala o njemu...ali neću..ne znam bi li to htio...al baš onaj osjećaj,onaj lijepi....koliko god vremena proveli s tom osobom i koliko god vremena bili odvojeni,uvijek vam jednako nedostaje...taj čudan osjećaj koji se dugo nije vrzmao mnome...sad je opet tu...
Hmm,baš se sjetih kako je jedan moj prijatelj noćas rekao da je pisanje bloga pointless i zamislih se nad ovim postom...ima li on svoj smisao....naravno da ne...možda sam samo htjela reći da sam sretna...eto,to je point...ja sam sretna i ništa me ne uspijeva naživcirati...ok,izuzmimo teško probavljivu narodnu glazbu dragu ušima moga brata..to bi svakog u plač natjeralo...ne mislim pritom na onaj plač potaknut velikom osjećajnošću tih nesretnih duša već na onaj plač očajnika koji moli za malo mira i razumijevanja....eto....i krenuše pripreme za jesenski nastavak borbe ... počela sam učit...i ne samo da mi nije tlaka već mi to predstavlja pravo zadovoljstvo...
eto,sad vidite koliko duboko moje ludilo zadire...
napokon....pala je kiša i vjetrić zapuhao...uživancija...baš pravi dan za rastanke...Ana mie otišla...doma,u Pazin...a vratit će se,znam da hoće,al baš mi je to nekako depresivno...otpratih je na autobus i baš mi je taj ispraćaj,ljubljenje,mahanje,čujemo se i bla bilo nekako teško...masu puta je išla i masu puta sam joj mahala,ali sad baš i nije sigurno hoće joj se starci smilovat i pustit je da se vrati...mda...bed...
još sam jutros,čisteći sobu,naletila na neki album sa slikama maturalne zabave...ajoj...ta jedna slika...Lav i ja...kao plešemo i smijemo se...i baš izgledamo sretno....kao da trebamo bit tamo i nigdje drugdje...ne znam kako da to objasnim...fali mi..maaa....trošenje energie u prazno...nit ću ja prva reć žao mi je nit će on prvi reć oprosti...možda...jednom..ali ne sad...nikako....ufff....teško...
blokada....jedva čekam....šta jedva čekam...niš zapravo...da uzmem novi broj reader'sa u ruke,istresem kviki gric u zdjelicu i izvalim se na Lipov krevet i čitam....ionako sam si prisvojila taj krevet dok on tamo oplakuje tuđe prababe po Dalmaciji....
...i to treba znat....
joj,e,uzela mama nekakvu knjigu u knjižnici....Dežurna kučka se zove..i krenem ja to kao čitat...mislim,nisam ni očekivala puno...ali baš toliko malo...mislila sam,neki solidan chic-lit...taman za ljeto....tako sam prošlog ljeta čitala šopingholičarku i baš se nasmijala...al ovo...ovo je baš knjiga za isfrustrirane babe...kao neka zbirka eseja o muškarcima,o nezadovoljstvu zajedničkim životom,seksualnim životom,poslom....ma uglavnom,nezadovoljstvo svime čime nezadovoljni možete bit...pročitala dva eseja i odustala...sram me šta sam žensko...morat ću malo preletit po Internetu i pogledat ako ima neka pametna knjiga o Lucreziji....Obitelj mi je bila super i možda je ponovno pročitam,ali radije bih nešto novo...
e,da,i svaka čast ovima iz gradske uprave il ko je već odgovoran za to sranje....zatvorili.po meni najbolju, knjižaru u gradu...i otvorili nekakav havana dućan ili šajaznamšaveć...sramota...tata je dobio malo je reć slom živaca za doručkom jutros...prvo me blijedo pogledao i pitao kao a kako će on sad naručivat svoje knjige iz srbije...onda je postao bijesan i onda sam ja podvila rep i odskakutala u sobu...
eto da....sad utlačih...al baš ono žešće malo....al bolje se osjećam..stvarno bih trebala češće pisat...mislim da su Alexovi seminari prvi na redu....
bježim....
naslov kao rezultat dvodnevnog druženja s Raulom...i stalnog slušanja famozne rečenice koja s' ti,eee...a baš koja sam ja...evo me natrag...zapravo,evo me natrag,već sam se i naspavala i najela i istuširala barem dvaput...očito,nie to za mene...
krenule nas tri u Motovun...ponijele robe dva tjedna nam ne bi falilo...pune volje....Majina volja je malo splasnula kad je vidjela da se naš šator nalazi u nekakvoj dolini,da se moramo probijati do njega kroz trnje i da pritom postoji velika mogućnost padanja na tuđe šatore...meni je sve to izgledalo jako zanimljivo..okolna šuma...čak smo imali i potočić koji nam je poslužio za hlađenje alkohola i pranje zubiju ujutro...stvari smo brzinski pobacale u jedan šator, a drugi pripremile za spavanje...pobacale vreće,jastuke...ja sam na jastuk stavila i svog najdražeg medića i krenusmo mi put brda..kupile džin...jer je,kako Maja kaže,osvježavajući...
...yeah,right...možete pretpostaviti da se napile nismo jer ono stvarno nemoš pit...bar ne triezan...anyway, u samom Motovunu je bilo zanimljivo...kupila sam bombone...baš volim te bombone..one pjenaste u obliku banana i one gumene mediće...pol kile bombona smo pojeli...smiešno je to bilo..trgali smo ih...pa sam im ja jela tijela,a Raul glave...medvjedićima,mislim...i svi smo se smiali...pa smo KAO gledali neki dokumentarac o metalu...neam pojma kako se zvao...pa je bilo zanimljivo...neki su se ljubili,neki zaljubili...neki zakljucali i htjeli doma...pa smo se Maja i ja zagubile tražeći šator i odvalile dobar dio puta do Pazina dok nismo shvatile da tamo gdje hodamo šatora zapravo više i nema i da bi se trebale vratit nekako...našle šator...pobacale sve muhe van i krenule spavat...hehe,ja poniela majicu u kojoj ću spavat...moš si mislit...legla u haljini i taman počela spavat kad se neki tip histerično počeo derat kako će poklat sve koji ga živciraju i blabla...a yebi se...oprostih se od spavanja...kad me san opet počeo loviti,vratila se Maja broj Dva iz svojih noćnih pohoda...pa sam nju malo slušala....dakle,nula minuta sna...zemlja je bila pretvrda...već prije osam svi smo sjedil pred šatorima i planirali dan...a već u devet bilo je prevruće...jedino nas je Žiži nasmijavao...ko je Žiži?pojma nemam...došao je po noći,donio svoje stvari u Barbie vrećici i spavao pred našim šatorima...kad smo ustali,on je još spavao,dečkima je to bilo presmiešno i odlučili su da je on naš kućni ljubimac kojeg smo nazvali Žiži....kad smo odlazili u grad,još je spavao...kad smo se vratili,više ga nie bilo...u gradu pala odluka da se vraćamo doma...nie to za nas...i tako sam oko sedam kročila nogom into my home sweet home...o dermeku koji tamo zatekoh neću ni rieč reć....
ostatak još nezanimljiviji od ovog..spavanje....puuunooo vode...spavanje....,e,da,i saznali smo da sve motovunske cure ne vriede ko sekunda sa mnom........nie baš da vjerujem u to,al ae...idem se malo prepustiti svietu gejši....dobro će mi doći kao uvod u Saidov Orijentalizam...
ae i